Ni pandemija opakog virusa, ni rad sa 2 grupe učenika u 2 smjene (međusmjena i druga smjena), nije omelo u realizaciji kreativnih zadataka.
Nastavismo sa obilježavanjem međunarodnih datuma. Na red je došao i Međunarodni dan porodice. Ovaj značajan svjetski datum se proslavlja od 1994. godine. Podsjetili smo se da je porodica stub svakog društva i sistema, da svako dijete ima pravo na život sa svojim roditeljima ili pravo na usvajanje. I, na kraju, da odrastanje u zdravoj porodičnoj sredini rezultira izgradnju produktivne mlade licnosti koja će doprinijeti razvoju sredine u kojoj obitava. Izlijepismo na tabli značajna i vrlo važna dječija prava – pravo na život, pravo na život sa svojim roditeljima i pravo na usvojenje. Koje vrijednosti treba da njeguje jedna porodica? Šta to ona treba da ima, kakve osobine? Na ova pitanja su mališani usmeno odgovarali, a potom iste osobine (zapisane na malim plakatima u boji lijepili na tabli): sigurnost, povjerenje, posvećenost, ljubav… Najveću pažnju je izazvala osobina darežljivost. Kako to, pitali su se neki. Pa, to je jedna od najvećih porodičnih vrijednosti jer roditelji djeci daruju nešto najvrednije – život. A onda je slijedio onaj najljepši dio. Par učenika podijeli sa drugarima svoje istančane emocije, porodicne fotografije – albumi, grupne i pojedinačne fotografije. Nizale su se – smijesne, simpatične, ponosne… Zbližavanje među učenicima se stvori jer dijeleći tako nešto među sobom to i čini zajednicu čvršćom. Slijedio sam njihov primjer. Nizaše se i fotografije moje porodice. Nestrimice gledaše, pitaše, pohvaljivaše… A onda opet suze u okicama jer predstavih fotografije moje „druge“ porodice, fotografije svojih učenika a među njima i oni, fotografija od prošle školske godine. Opet emocije, one iskrene i istančane, iskonske… Zvucima dječije numere „Djeca imaju pravo“ zaokružismo ovaj divan dan, porukom stihova:
„Djeca imaju pravo na mamu i na tatu,
da srećna rastu zdravo u porodičnom stanu,
da grle nebo plavo i trče po mjesecu,
djeca imaju pravo, slušajte svoju djecu…“
Iskreno se nadam da će ove životne lekcije sa mojih časova biti bar djelimično urezane u sjećanje đaka i kad odrastu.
Drobnjak Goran, diplomirani učitelj i nastavnik savjetnik (Osnovna škola “Ilija Kišić”) iz Zelenike
