Mi smo generacija koja je mnogo toga prošla zajedno, i dobrog i lošeg. Tako smo i mnogo željeli da odemo na ekskurziju  da i mi iskusimo te priče koje se već godinama pričaju od prošlih generacija o njihovim ekskurzijama.

Na ekskurziju se obično ide na početku devetog razreda, ali mi nismo tada otišliu jer je nas spriječio korona virus.Mnogo smo bili tužni slušajući razne priče prošlih generacija o njihovim avanturama, koje mi nećemo doživjeti. Prolazili su dani i bilo je sve teže i teže, sve dok na televiziji nismo čuli da je Ministarstvo prosvjete Crne Gore odobrilo da se ide na ekskurzije. Zahvaljujući našoj divnoj direktorici, vrlo brzo nakon te odluke, 12.maja mi smo krenuli u avanturu. Obilazili smo razna mjesta,kao što su Plav, Berane, Pljevlja, Andrijevica, Žabljak…obilazili smo razne manastire, kao što su Manastir Morača, Manastir Đurđevi Stupovi, Manastir Sv. Trojice… Bili smo zadivljeni svim ljepotama sjevera Crne Gore. Ali koliko god ljepih mjesta da smo vidjeli, najljepše nam je bilo u hotelskim sobama kada bismo se svi zajedno zbili u jednu sobu, pričali, družili se…

Mnogo nam je bilo žao kada samo trebali da krenemo kući, jer ekskurzija nas je sve povezala, zbližila, učinila nas nerazdvojnima. To je bilo najljepše iskustvo provedeno sa najboljim, omiljenim ljudima, koje ćemo svi pamtiti kao najljepšu uspomenu iz osnovne škole.

Ines Pestorić

IX-a