Imam veliku čast i privilegiju da se bavim jednim od najljepših životnih poziva, pozivom učitelja. Među brojnim prosvjetarskim zanimanjima, ovaj poziv nosi posebnu draž, ali i odgovornost. Od malenih učenika koji na prvoj stepenici školovanja ne umiju ispravno ni olovku da drže u ruci, stvaramo đake sa izgrađenim stavom i mišljenjem, bazičnim znanjem, socijalizovane za rad u zajednici, empatične, tolerantne, optimistički nastrojene za budućnost, objektivne, pravedne, čestite… Pet dugih godina rada u kojima oni stasavaju pred našim očima u mlade ljude spremne da mijenjaju ovaj svijet na bolje. Tome ih usmjeravamo i učimo.

Sa 19 godina rada sam ispratio već tri generacije učenika naše škole. Za svaku se vezao na specifičan način. Svaka od njih nosila je neku posebnost u sebi.

Prva generacija učenika je bila energična, sa izrazito kritičkim stavom i pogledom na svijet, vrijedna,  motivisana za rad, generacija po starom programu rada (osmogodišnja škola). Sada već ljudi u srednjim dvadesetim godinama.

Druga, pak, je bila sofisticirana, ali i otvorena, komunikativna, jedinstvena, sa posebnim osjećajem za pravdu. To bješe prva generacija koju sam izveo od početka do kraja, dugih pet godina. Sjajni matematičari, odlični logisti, izvanredni sportisti, dobri literati. Svaki roditeljski sastanak su krasile njihove male priredbe. Svaki. Rastanak sa njma bijaše baš težak, pun emocija. Jer, to bješe generacija sa kojom sam se proslavio pišući za “Prosvjetni rad” o radnim aktivnostima, generacija u okviru koje sam dobio rješenje za stalno. Pamtiće se dugo.

A, onda… Ove školske godine je iz naše škole u svijet daljeg obrazovanja izašla nova grupa devetaka. Devetaci, od kojih je njih 16 bilo u odjeljenju koje sam ja vodio kao učitelj punih pet godina. A oni? Oni su bili zaista posebni I jedinstveni po mnogo čemu. Rad sa njima je protekao nevjerovatno brzo, toliko da već nisam ni primijetio kada su iskoračili sa devetog stepenika školovanja, uzeli svjedočanstva i oprostili se od osnovne škole. Oprostili se? Zar su mislili da mogu da odu, a da se valjano ne oproste od mene, učitelja?! Nikako.

Iako je razum govorio drugačije, srce je uporno ponavljalo: “Ova generacija učenika je zaslužila jedan posljednji učiteljski čas.” Ideju i želju da se učiteljski oprostim od svojih sjajnih učenika odjeljenja IX a podržali su sami učenici, njihovi roditelji, direktorica škole, ali i neke kolege koje su u međuvremenu čule za to i na tome sam svima beskrajno zahvalan.

Petak, 24. jun 2023. godine. Sat otucava 10 časova. Umjesto uplašenih malenih prvaka u učionicu stupaju odvažni, stasiti devetaci. Ja, kao prije 9 godina, stojim na vratima i dočekujem ih. Rukovanje, smiješak, radost što se vidimo s obje strane. I… Posljednji učiteljski čas može da počne.

Na tabli plakati “IX a” i “Srećno, devetaci!”. Na projekcionom platnu prikazana njihova zajednička fotografija drugog razreda. Sjedajući na stolice poredane u polukrug otpoče žamor sa sjetom na bezbrižne dane. Pustih ih par trenutaka. Da dođem sebi od emocija koje me preplaviše. Vrijeme je početi.

• “Jeste se napričali?”

Nasmijaše se onako do srca, djetinje. Vratiše se sjećanja na drugi, treći, četvrti razred kada bi gotovo svaki treći – četvrti radni dan započinjali rad tom rečenicom. Javiše se da kažu da nisu bili nemirni, nego ono dječije da prozbore koju kada se sastanu od juče. Da. Klimnuh glavom. Jer nakon te izgovorene rečenice rad bi tekao besprekorno. To bješe generacija vrijedne, čestite djece. Generacija koja je takva i ostala.

Govor učitelja pun emocija, prijateljski, nježan, tihog tona…

“Draga djeco… Jer vi i jeste moja djeca, žargonski rečeno. Djeca koja su po godinama mogla biti moja. Hvala vam što ste se odazvali ovom pozivu i došli na ovaj posljednji učiteljski čas. Zar ste mislili da ću vas pustiti da odete tek tako, da se ne sastanemo i ne sretnemo još jednom?! Ne, to nikako. Znate, razum mi je govorio da ne treba. Završili ste, otišli. Ali srce… Srce je neprestano tražilo da vas vidim još jednom. Ovakve. Nasmijane, jedinstvene. Zajedno, kao neraskidiva cjelina.

Dragi učenici, beskrajno vam hvala za divne godine rada koje provedoh sa vama. Pet dugih godina nije malo. Mislili ste da ste odlazeći u VI razred otišli od učitelja. Ne, niste. Uvijek sam bio tu, iz prikrjaka. Pratio svaki vaš korak. Osluškivao nastavnike kada pričaju o vama. Radovao se svakom vašem uspjehu. A uspjeha je bilo sijaset za ovih 9 godina. Hej, 9?! To je decenija života. Skoro. Skoro četvrtinu svog života ja vas poznajem i to je blagoslov, vjerujte.

Imao sam ja generacija prije vas, imam i generaciju sada, a Bože zdravlja ću ih imati još. Sve su one divne, fantastične, za primjer. I to me raduje, baš. No… Vi… Vi ćete uvijek zauzimati posebno mjesto u srcu. Posebno.

Vi ste generacija kojoj sam po godinama mogao biti roditelj i na toj osnovi smo povezani na prvi način.

Generacija koja je u inspekcijskom nadzoru, 2019. godine (tadašnje Va), dobila izvanredne kritike (pohvale) po svim segmentima i tačkama. Javno pohvaljeno odjeljenje na sjednicama koje slijediše iza toga. Ogroman ponos koji i dan danas osjećam.

Generacija koja je učestvovala 5 godina zaredom na Dječijem karnevalu, 5 puta zaredom na priredbana za dan škole, 3 puta u program za manifestaciju Specijalna olimpijada, na desetine likovnih i literarnih dječijih konkursa, nekoliko međunarodnih dječijih projekata… Generacija učenika regionalno poznata.

Generacija u okviru čijeg sam rada ja dobio više nastavničko zvanje – nastavnik savjetnik…”

Nestrimice gledaju, upijaju svaku riječ. Vidim neku sjetu u očima.

Projektor ponovo poče sa radom. Spremih set fotografija njihovog ranog školovanja. Prvi, drugi, treći razred. Podsjetismo se čuvenih priredbi, proslava Nove godine (po čemu su bili jedinstveni), čuvenog Jutarnjeg sastanka (aktivnost u I razredu)… Pomenusmo i one koju su bili sa nama u nekom periodu školovanja: Tamaru, Matiju, Teodora i Jelisavetu. Euforija i žagor se pojača prikazivanjem video snimaka sa Dječijeg karnevala i priredbi: “Molitva”, “Pahuljica”, “Gradićemo bolji svijet”…

Sjedoh. Otvorih dnevnik. Nađoh stari od V razreda. Posljednja učiteljska prozivka. Javljaju se na prozivku svog imena onako glasno. Kazuju šta planiraju da upišu, navode razloge. Upućujem ohrabrenja za izbor, a onim neodlučnim pokazujem na srce uz riječi: “Slušaj srce. Ono će ti reći ispravno. Upiši ono što voliš. Ne na nagovor drugog. Ne zato što će neko drugi to da upiše. Ono u čemu se pronalaziš neka bude tvoj izbor. Da sjutra na posao dolaziš sa radošću, nikako sa mukom.”

Ustah. Uzeh kredu i ispisah za njih posljednju rečenicu. “Znanje je moć”.

“Neka vam ova rečenica bude moto u daljem školovanju. Ocjene mogu, a ne moraju, biti mjerilo nečijeg znanja. Znam mnoge ljude sa “Lučama” koji nisu ništa kasnije postigli, nisu se ostvarili kako su htjeli. Nasuprot njima, čak i vrlo dobri su uspjeli dostići svoj cilj. Budite uporni i vrijedni. Oslanjajte se na svoj um. Primjer za to vam mogu biti ja. Sjetite se toga kada god vam bude teško. Samo naprijed, sve se može. Moć je u informacijama koje posjedujete, to vam niko ne može oduzeti.”

Sa posebne klupe uzeh male poklončiće i darovah im jednom po jednom uz par rečenica koje si ih krasile tokom školovanja. Za svakoga ono to je bilo specifično. Zaiskriše suze, suze radosti jer se sjećamo lijepih i nezaboravnih momenata. Sjajna sportistkinja, odlična poeta, najdisciplinovaniji đak, fenomenalni šahista, izvanredni predstavnik škole na Državnom takmičenju iz engleskog jezika…

“Draga djeco, znajte da se bili ponos ove škole i da smo počastvovani što ste bili naši učenici. Sjajne kritike ste pobrali za odgovorno ponašanje na ekskurziji, velike pohvale za sofisticiranost na polumaturskoj večeri, a sijaset lijepih riječi na sjedici prije neki dan kada sam se zvanično kratko oprostio od vas.

Hoću da znate da ovo nije rastanak ni oprostaj. Ovo je samo doviđenja do sljedećeg susreta koji će biti negdje uskoro. Kada sada zatvorite ulazna vrata naše škole, sa sobom nosite dio mene. Budite ponosni na školu iz koje dolazite. I dođite nam ponekad, nemojte nas zaboraviti. Rado ćemo vas svi saslušati, posavjetovati. A do tada ćemo se često prisjećati vas i prepričavati vaše anegdote i dogodovštine još dugo, dugo.

Vrata moje učionice će vam uvijek biti otvorena ma gdje budem radio. Za pomoć, za savjet, za utjehu ili, jednostavno, za minut ćutanja. Jer.. Nekada je lijek i samo ćutati zajedno sa nekim. Do danas vaš učitelj, od danas vaš doživotni prijatelj.

Privilegovan i počastvovan što sam bio dio vašeg odrastanja. Zahvalan vašim roditeljima što su mi ukazali povjerenje na vaše obrazovanje.

Ovakvi kakvi ste sada želim da ostanete i dalje. I molim vas, ne kidajte niti ovkvog drugarstva. Svako će otići na svoju stranu. Grupisaćete se. Savjetovao bih vas da se sastajete što češće. Nemojte da prođe po više godina, da se zaboravite. Imate pametne telefone, ali lični kontakt i živu riječ ništa ne može zamijeniti. Prijateljske veze iz ovog doba su najjače. Njegujte ih, nikada ne znate šta život nosi i kada možete jedni drugima priskočiti u pomoć.

Generacijo 2022/23. godine, predodređeni ste da mijenjate svijet na bolje. Na radost ovog grada, ove zemlje. Na radost svih nas. Želim uspješnu životnu stazu. U novo, bolje sjutra. Živjeli i sa srećom!”

I onda oproštaj. Tiho, dostojanstveno, dostojni radosti kojom su obasjavali ovu školu punih 9 godina, izađoše laganim koracima. Na izlaznim vratima ne bijaše rukovanja već zagrljaja, onih prijateljskih, iste jačine kao oni kada bijahu prvi razred. Zahvalnost na obje strane na susretu koji znači nezaborav, prijateljstvo koje nema cijenu niti rok trajanja.

 

Goran Drobnjak, učitelj