Natalija Vukotić-Bajković

Plivčica PVK Jadrana
PVK Jadran je najtrofejniji plivački-vatrpolo klub Crne Gore. Osnovan je 1922. godine u Herceg Novom. U Jadranu su trenirali mnogi vrhunski vatrpolisti i plivači, jugoslovenski rekorderi i svjetski prvaci. Klub je okupljao omladinu grada i rastao i razvijao se tokom godina uprkos nemaštini, preprekama i poteškoćama. U Jadranu nije bilo povlašćenih izuzetaka, predrasuda, nacionalnih podjela – svi su bili kao jedan.
Čuvena četvroka Jadrana bile su Natalija Vukotić-Bajković, Sonja Tominšek, Zagorka Golubin i Tia Čamdžić. One su udrženim snagama i voljom oborile jugoslovenski rekord na 4x100m mješovitim stilom (5:28,8) i 4x100m slobodnim stilom(5:03,8) u Kranju.
Natalija Bajković-Vukotić rođena 1943.godine u Herceg Novom i jedna je od najboljih plivačica u istoriji PVK Jadrana. Uslovi tih 60-tih godina, kada je ona počinjala svoju plivačku karijeru, nisu bili baš najbolji. Plivalo se u slanoj vodi, u kupaćim kostimima od pamuka, bez današnjih pomagala- lopatica,malih peraja,traka, pulbojeva… Buduća istinska plivačka zvijezda u Jadran je došla sasvim slučajno,sa svojim drugaricama 1955. godine. Te iste, 1955. godine počela je da se takmiči. Prvo takmičenje bilo joj je na bazenu Garde u Beogradu. Plivala je u štafeti kraul i bilo joj je izuzetno teško. Tu je odlučila da će plivati leđno. Te godine ih je trenirao Cvjetko Ivanović, Dubrovčanin. Prvi uspjesi sa novim trenerom došli su 1957.godine u Splitu na omladinskom prvenstvu. Godine 1958. dolazi novi trener, čuveni Ivica Zuber. Dnevno se plivalo preko 10km i na prilično niskim temperaturama. Prvi put su otišli na državno prvenstvo u Mostar i 15-ogodišnja Natalija Bajković izjednačila je rekord sa čuvenom Ešeli Ligorio na 100m leđnim stilom. Nakon toga se išlo na pripreme u Zagreb. Natalija je pozvana da bude član reprezentacije Jugoslavije za Evropsko prvenstvo. Mlada Natalija bila je u odličnoj formi, ali zbog nesuglasica između trenera, ko će ići a ko neće, ona je neko vrijeme bila prepuštena sama sebi. Na Evropskom prvenstvu je slabo plivala, bila je 12. i daleko od svog najboljeg rezultata. Iste godine osvojila je seniorsko prvenstvo u Splitu, ali to nije bio rekord. Godine 1959. u Kranju naše plivačice su osvojile državno prvenstvo, njih 6. Uspjele su da osvoje sva prva mjesta pojedinačno i u štafetama i bile su proglašene za najbolju ekipu, tačnije osvojile su ekipno prvenstvo. Slovenci su tada bili oduševljeni njihovim trijumfom da su ih čak nazvali zlatne ribice. Nakon Kranja idu u Split i bilježe zapažene rezultate. Natalija je oborila državni rekord na 100m leđno(1:17.6), iako se zaustavila na sredini trke misleći da je dotakla cilj, a ustvari je dotakla plutače pred ciljem, pa su joj dali znak da nastavi. Iz Splita su se vratile brodom koji je prvi put uplovio u hercegnovsku luku. Narod ih je čekao u luci sa muzikom, cijeli grad se sjatio. One su bile toliko zbunjene da su mislile da narod dočekuje brod, a ne njih. Zvali su ih da dođu na bazen, na igranku priređenu u njihovu čast, ali one nisu mogle jer su bile umorne. Grad je slavio umjesto njih. Cijeli grad ih je volio od prvog dana, zvali su ih naša Nate, naša Tia, naša Zage. Od 1961. više je posvećena učenju nego plivanju. Njen klub Jadran je stipendira i ona završava fakultet u Beogradu u rekordnom roku, za manje od 4 godine. Bivša prvakinja 1965. počinje da radi u srednjoj školi gdje takođe ostavlja neizbrisiv trag na učenike koji s velikim poštovanjem i danas pominju svoju profesoricu.

Za tekst i ustupljene fotografije dugujemo zahvalnost Natalijinoj unuci i našoj bivšoj učenici Ognjenoj Vukotić.
Redakcija