Razmišljanja o budućem zanimanju javljaju se kod djece u najranijem uzrastu. Neko „oduvijek“ zna čime se želi baviti kada odraste, a neko baš i nije siguran… Pročitajte kako na tu temu razmišljaju naši učenici IX razreda, procijenite da li su se dobro obavijestili o budućoj profesiji i čime su se rukovodili pri izboru.
Moje buduće zanimanje
Svako ima san ili želju da se ostvari u nečemu što zaista voli. Da provede ostatak svog života baveći se time i da obezbijedi svoj život na osnovu toga. Za sve to potrebno je vrijeme i trud.
Baš zbog toga, razmišljala sam o tome šta ću biti kada odrastem. Kada sam bila mala , svakodnevno sam bila okružena ljudima koji su razgovarali o medicini, o tome kako samo jedan čovjek može nekome da spasi život. Kako je vrijeme prolazilo i ja sam se zainteresovala za medicinu. Nije mi bilo jasno na koji način neko može da pomogne milionima ljudi. Počela sam da istražujem. Uvijek su mi bili privlačni ti bijeli mantili, mislim da bi se u njemu osjećala nekako snažnije. Čitam knjige, tražim informacije na internetu i nema dana kada ne pomislim ili potražim nešto vezeno za medicinu.
Dakle, mislim da ću ovim poslom učiniti nešto dobro, osjećaću se ljepše, znaću da sam uradila nešto korisno. Biti ljekar veoma je težak posao, i ja to vrlo dobro znam, ali uprkos tome, mislim da ću se snaći i da ću biti odlična u mom budućem zanimanju. Ovaj posao ima i mana i prednosti, kao i svaki drugi. Svjesna sam tih mana, mogu reći da me pomalo i plaše. Ipak, ne obazirem se toliko na njih, trudim se da gledam samo dobre strane.
Doktor je osoba koja liječi, odnosno bavi se ljudskim zdravljem i bolešću. Ovaj posao je jako zahtjevan i podrazumijeva veliku odgovornost i posvjećenost u svakom momentu. Svjesna sam da moram biti skoncentrisana na svoje pacijente i da svoje probleme i lične stvari moram ostaviti iza sebe. Ljekarima ništa ne smije da ometa pažnju ni na trenutak, jer taj trenutak može značiti mnogo, može sve promijeniti. Ovo je moj budući poziv, sigurna sam u to.
Izabraću ovaj posao zbog toga što volim da pomažem ljudima, jer želim da svi budu zdravi, da bolest jednostavno nestane. Između ostalog, u današnje vrijeme, ovaj posao je veoma tražen, cijenjen i poštovan. Ljekara nema dovoljno, a sve je veći broj ljudi koji su, nažalost, bolesni.
Smatram da nije lako doći do željenog cilja, ali kao što kažu, trud se uvijek isplati. Neću odustati od želje da postanem ljekar. Znam da će to biti trnovit put, ali isto tako znam da ću biti ponosna na sebe kada ostvarim svoj san.
Helena Mihajlović, IX a
Moje buduće zanimanje
Ne znam kako bih započela uvod, ali da krenem ovako. Deveti razred nije toliko poseban koliko se priča. Šalim se, to je zadnji voz za odluku o izboru našeg zanimanja. Ja i dalje nisam donijela odluku, par stvari su mi na pameti, ali nije to to. Roditelji pokušavaju da mi pomognu, ali im ne ide najbolje. Bolje da me ne čuju šta pričam. Uglavnom, kažu da se sa srednjom školom ne može pogrešiti, ali šta ako ja budem prva koja će pogrešiti. Šta ako mi se moja škola ne svidi? Toliko pitanja se niže , a odgovori nikako da mi se pojave. Pretpostavljam da ću morati da sačekam i sama saznam u septembru. I dalje ne mogu da verujem da izlazim iz svoje zone komfora i prelazim u nepoznatu sredinu. Ali kako svi, tako i ja.
Pokušavam da sklopim slagalicu, ali mi i dalje fali taj jedan deo…odlučnost… Želela bih da se bavim poslom koji meni prija, koji volim i koji me ispunjava. Poznavajući sebe, znam da neću odabrati posao koji donosi dosta novca , a da ga ne volim raditi. Celoga života da radim, da dobro zarađujem, a da se mučim sama sa sobom, da radim ono u čemu ne uživam. Ne, ne i ne…To ne želim.
Možda ćete pomisliti da izmišljam, ali … Želela bih da se bavim poslom, u kojem mogu pomoći ljudima i deci. Želela bih da se bavim psihologijom. Sigurno vam to zvuči čudno, ali to je ono što mene ispunjava. Svi žele da budu doktori, kuvari , fudbaleri, ali mogu reći da sam ja malo drugačija. Ne volim ništa od toga. Dobro, psiholog jeste jedna vrsta doktora ,ali za um i srce. Ne pravo srce , ali razumete… Ima dosta dece koja prolaze kroz težak period, kao što sam i ja na neki način. O nekim stvarima se ne priča, sve to držite u sebi pod katancem, da niko ne sazna teške stranice vaše duše. Jer nikada ne znate kako ljudi mogu reagovati. Ljudi obično samo traže način kako da napakoste ili povrede, što još začinjava sve. Uglavnom, želim da pomognem ljudima , deci, svima koji prolaze kroz težak period.
Izigravala sam psihologa deci sa kojom sam se družila preko leta. Suze, rasprave, vrištanje, ništa od toga nije pomagalo njihovim problemima. Svađa odjednom sevne iz vedrog neba. I uvek jedna devojčica, najmlađa, krene kući sa suzama u očima. Svaki put sam je jurila i nasamo pričala sa njom. Kada bih joj objasnila razmišljanje njenog starijeg brata, koji je bio veoma arogantan, uvek bi se lepo nasmejala. Pričale smo svaki dan i osećala sam kako ojačava i raste. Sledeći put kada su se posvađali, ona ga je samo ignorisala i smejala se šalama na svoj račun. Ako volite da se šalite, morate znati da prihvatite i šalu koja se odnosi na vas.
To je bio trenutak u kome mi je srce bilo puno. Nisam mogla da verujem da reči toliko mogu pozitivno, a i negativno da utiču na čoveka. To je trenutak kada sam shvatila kojim ću se zanimanjem baviti. Volim da pričam, da pomažem i da se družim sa decom. Mnogo toga naučite kroz život. Lakše je rešavati tuđe probleme, nego svoje sopstvene. Moj odabir zanimanja će verovatno nekima zvučati čudno, ali to je moja stvar. Ovo je nešto što mene ispunjava i donosi sreću. Toliko sam naučila od svega kroz šta sam prošla , da bih došla do zadnjeg delića moje slagalice.
Katarina Jablan, XI b
Razmišljam o izboru budućeg zanimanja
Šta izabrati za buduće zanimanje? Kako izabrati? Još se nismo ispilili, a već moramo znati šta ćemo biti kada porastemo. Hiljadu pitanja se mota po glavi. Od kad smo se rodili, pa dok ne odrastemo i postanemo svjesni života, o nama će brinuti roditelji.
Većina mojih vršnjaka, a do juče ni ja, nismo znali čime bismo se bavili u životu. Strah da ne odaberemo pogrešan put jači je od dobrog razmišljanja, pa ga često izbjegavamo. Ali došli smo do prve raskrsnice u životu. U odraslom dobu možda je važno kojim se zanimanjem baviš. Nama to sada još uvijek izgleda nebitno. Ali kada bolje razmislim, jako je bitno jer taj posao treba sutra da hrani tebe i tvoju porodicu. Treba da ga voliš jer ćeš ga dugo raditi, da je zanimljiv jer treba svaki dan ustati i poći na posao. Nema tu hoću-neću, danas mi se ide, sutra mi se ne ide. Zato je to jedna važna odluka koja je pala na naša nejaka pleća.
Na kraju, ili na početku, na koga se osloniti pri izboru? Drugove, nastavnike, roditelje? Na drugove bi bilo lijepo jer se ne bi rastajali, ali nemamo svi ista interesovanja. Iako nam sada izgleda da je najbitnije druženje, ovo je jako ozbiljan zadatak. Bar tako kažu nastavnici. Oni nas dobro poznaju pa bi nam možda znali dati pravi savjet, ali zbog trenutne pandemijske situacije njih i ne gledamo.
Roditelji! Opet nam ostaju naši roditelji kao izbor. Oni su uvijek tu, kao primjer i kao savjetnici pored raznih drugih uloga. Pa oni kažu da je pametno imati zanat u rukama, a da se ipak ostavi i mogućnost daljeg školovanja jer za četiri godine čeka nas druga životna raskrsnica.
Meni lično svi predmeti podjednako dobro idu, ali najviše volim matematiku. Zato ću ja odabrati ekonomsku školu, a dalje ću razmisliti kada dođem do druge raskrsnice. Volim da igram i tenis tako da zamišljam sebe i kao teniskog trenera. Nikad se ne zna. Život je pun puteva i putića, ali treba se držati utabane staze jer čim je utabana tu je prošlo mnogo ljudi, a većina je na pravom putu.
Marija Marić, IX b
Moje buduće zanimanje
Još od malena maštam o tome kako ću kroz život pomagati drugima i svijet učiniti boljim mjestom. Ljubav prema djeci i moja želja da ih svakodnevno inspirišem kako bi bili što bolji, imale su glavnu ulogu pri odabiru mog budućeg zanimanja.
Namjeravam biti učiteljica. Vidim sebe kako ulazim u učionicu punu znatiželjne i razigrane djece koja me nestrpljivo očekuju kako bih im prenijela svoje znanje i dala odgovore na sva pitanja koja ih zanimaju. Volim biti okružena djecom i raditi s njima. Svjesna sam vrijednosti obrazovanja i želim dati svoj doprinos, tako što ću vrijeme i trud uložiti u školovanje novih generacija. Učiniću sve kako bih na zanimljiv i upečatljiv način prenijela svoje znanje i iskustvo.
Trenutno su mi učitelji i nastavnici glavna inspiracija i na njih se ugledam, jer su i u ovim teškim uslovima posvećeni svojim đacima. Uprkos situaciji u kojoj se nalazimo, u potpunosti su nam predani i još uvijek naporno i vrijedno rade. Biti nečiji primjer i imati važnu ulogu u njihovom odrastanju, sa sobom nosi veliku odgovornost koju sam spremna prihvatiti. Ovo zanimanje mi pruža mogućnost da pozitivno utičem na djecu i motivišem ih, kako bi razvili svoje talente i postali uspješni.
Učiteljica uvijek treba biti tu za svoje đake, saslušati njihove brige i dati im malo ljubavi i ohrabrenja onda kada im je to najpotrebnije. Kao što kažu: ,,Ono što su roditelji kod kuće, učiteljica je u školi.” Ona predstavlja vrlo bitnu figuru u životu jednog djeteta jer ga nadahnjuje i podstiče da se usavršava. Važno je da djeci, pored znanja, pruži i bezuslovnu podršku i da im vjetar u leđa. Smatram da je ovo zanimanje veoma humano i omogućava mi priliku da neprestano budem kreativna. Težila bih da kao učiteljica, pomognem djeci u pronalaženju njihovih interesovanja, izgradnji ličnosti i sticanja znanja.
Ukoliko ne volite posao kojim se bavite, on će vremenom postati dosadan. Ako se opredijelite za životni poziv koji vas ispunjava, u kom uživate i tu se pronalazite, nikada nećete osjećati težinu obaveza. Taj posao biće nešto što je dio vas i što će vas učiniti beskrajno radosnim i zadovoljnim.
Vanja Terzić, IX a